Povijest groblja

Prema pojedinim izvorima, židovsko groblje na istočnom prilazu gradu, smješteno „kraj živodernice”, postojalo je još u prvoj polovici 19. stoljeća. Kako se broj židovskog stanovništva u Osijeku povećavao, donjogradska Židovska bogoštovna općina uputila je 3. studenoga 1868. godine zamolbu Gradskom poglavarstvu za ustupanje dodatnih 481 m² gradskog zemljišta uz postojeće malo groblje, istaknuvši da na tom području već živi 26 obitelji. Krajem svibnja 1869. godine održan je izviđaj na terenu na kojem su sudjelovali predstavnici grada – gradonačelnik Nikola Živanović, gradski mjernik Aleksandar Lužinsky te zastupnici Gjoko Mavrodić i Alojz Janković te predstojnik Židovske općine David Herrmann i zamjenik Maksimilijan Schwartz. Zamolbi je udovoljeno, no uz uvjet da se zemljište preda tek nakon isteka ugovora Stjepana i Gjure Vlaškovca, koji su na toj parceli uzgajali pšenicu.

Sveto društvo Hevra Kadiša u Donjem gradu djelovalo je od osnutka tamošnje Židovske bogoštovne općine 1862. godine, ali je općina tek 1889. godine Gradskom poglavarstvu predala na odobrenje službena pravila rada. Prema tim pravilima, Općina i Hevra Kadiša činile su jedinstvenu i nerazdjeljivu vjersku zajednicu čiji su članovi bili Židovi iz Donjeg i Novog grada koji su najmanje tri mjeseca plaćali izravne doprinose. Društvo se brinulo za organizaciju vjerskih obreda umrlima, skrb o bolesnicima, dobrotvorne akcije i pogrebe. Redovite godišnje skupštine održavale su se svakog prosinca, a zabilježeno je da je 1890. godine dužnost predsjednika obnašao Jakov Freund, iako nije ostalo poznato do kada se zadržao na toj funkciji.

U drugoj polovici 19. stoljeća, Osijek je imao dvije zasebne židovske bogoštovne općine – gornjogradsku i donjogradsku. Donjogradska je usvojila svoja Pravila na izvanrednoj skupštini u rujnu 1909., a državne su ih vlasti službeno potvrdile krajem sljedeće godine. Tim je aktom definiran njezin teritorij (Donji i Novi grad), dok je upravna struktura podijeljena na tri razine: glavnu skupštinu, općinski odbor i predstojništvo.

Glavna skupština imala je najvišu vlast i odlučivala je o ključnim pitanjima poput imenovanja ili smjene rabina, provođenja vjerskih reformi, upravljanja nekretninama i izmjena samih pravila. Sazivao ju je predsjednik barem jednom godišnje. Općinski odbor vodio je tekuću upravu, skrbio o imovini, nadzirao vjerski odgoj i pripremao proračun, dok je predsjedništvo djelovalo kao izvršno tijelo. Zanimljivo je da su pravo glasa imali i muškarci i žene koji su plaćali bogoštovni doprinos, no u samo zastupstvo mogli su biti birani isključivo muškarci. U vrijeme donošenja ovih pravila na čelu općine bio je Josip Kraus.

Vjerski život u Donjem gradu dugi niz godina oslanjao se na gornjogradskog rabina. Iako je općina 1910. imenovala vlastitog rabina, Arpada Hirschbergera (1885. – 1943.), on se na toj dužnosti zadržao iznimno kratko te je već iduće godine otišao u Češku pa je gornjogradski rabin ponovno preuzeo te obveze. S druge strane, konstantu u vjerskom životu predstavljao je kantor Avram Majer Rubinstein, koji je tu službu predano obavljao od 1880-ih pa sve do svoje smrti 1921. godine.

Pitanje izgradnje sinagoge pokrenuto je početkom 20. stoljeća. Nakon što je gradsko poglavarstvo odbilo prvotnu lokaciju blizu topničke vojarne – smatrajući da bi zgrada na tom mjestu narušila izgled ulice – općini je ponuđeno zamjensko zemljište na uglu Krstove ulice, uz financijsku potporu grada od 1.000 kruna. Sakupljanje preostalih sredstava bio je zahtjevan zadatak koji je uspješno iznio Oskar Kohlbach, čelnik građevinskog odbora.

Radovi su započeli u lipnju 1902. polaganjem kamena temeljca, uz prisustvo brojnih uglednika i nastup pjevačkog društva „Lipa“. Projekt je povjeren tvrtki osječkog arhitekta W. C. Hofbauera i Ignata Natana Schulhofa, a pokrovitelj je bio zastupnik Ivan pl. Adamović. Hram je završen i svečano posvećen u prosincu iste godine, kada je Tora u svečanoj procesiji prenesena iz Gornjeg grada. Arhitektonski, sinagoga je podignuta u stilu s dva tornja na zapadnom pročelju.

Objekt je služio svojoj izvornoj namjeni sve do Drugoga svjetskog rata, kada je s uspostavom NDH teško oštećen i devastiran. Kako razbijena zajednica nakon rata nije imala sredstava za zahtjevnu obnovu, zgrada je 1978. prodana Pentekostnoj crkvi. Zahvaljujući toj prenamjeni, objekt je temeljito obnovljen te je sačuvan u svojem izvornom vanjskom obliku, a danas u njemu djeluje evanđeoska „Crkva Radosne vijesti“.

1. Dobrovšak, Lj. Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Židovska općina Osijek, 2013.
2. Center for Jewish Art, dostupno na https://cja.huji.ac.il
3. Živaković-Kerže, Z. Židovi u Osijeku (1918. – 1941.). Židovska općina Osijek, 2005.
4. Fišer, Darko. Židovi u Osijeku, u: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, 1998. Židovska općina Zagreb, 1998.